14TekstKada se dublje analizira način komunikacije o osobama sa invaliditetom, postaje očigledno da nediskriminišuća terminologija predstavlja samo jedan deo šireg konteksta. Pored pravilnog izbora reči, ključan je i pristup temi, jer se često nesvesno stvaraju suprotstavljene grupe - "mi" i "oni".

Na primer, izraz "takve osobe" naglašava nepoželjnu fizičku ili mentalnu karakteristiku osobe, čime se neopravdano postavlja prepreka između različitih grupa u društvu. Ovaj način govora implicira da postoji jasna podela između ljudi sa invaliditetom i onih bez, što doprinosi osećaju otuđenja.

Osim toga, izrazi poput "uprkos invaliditetu - završio fakultet, rodila dete, najbolji advokat/advokatica" nose u sebi predrasudu da je invaliditet sam po sebi ograničavajući faktor za ostvarivanje kvalitetnog života. Takav pristup sugeriše da se od osoba sa invaliditetom ne očekuje da se ostvaruju u različitim profesionalnim, privatnim ili roditeljskim ulogama, čime se nepravedno stigmatizuju.

U stvarnosti, osobe sa invaliditetom postižu uspehe u različitim sferama života, ne uprkos invaliditetu, već uprkos odsustvu adekvatne sistemske podrške, prisutnih barijera i predrasuda u društvu. Važno je shvatiti da njihove sposobnosti ne čine ih superherojima, već ljudima koji imaju pravo na jednake šanse i prilike kao i svi drugi.

Stoga je ključno postaviti realna očekivanja i promovisati svest o tome da osobe sa invaliditetom mogu biti studenti, kolege, umetnici, činovnici, menadžeri, partneri, roditelji - ukratko, da imaju pravo na raznolikost uloga u društvu. Međutim, da bi se ovo ostvarilo, potrebno je kontinuirano raditi na stvaranju inkluzivnog društva koje pruža ravnopravne uslove za sve njegove članove.

Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije - Ministarstva informisanja i telekomunikacija. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.