31. oktobra 2013.g. u galeriji ’’Selo’’ Doma kulture opštine Novi Bečej održano je poetsko-boemsko veče posvećeno Đuri Jakšiću. Ove godine navršava se 135 godina od smrti ovog velikana, te je Dom kulture u saradnji sa SKTC ’’Đura Jakšić’’ iz Srpske Crnje organizovao prigodan program.
Nakon uvodne i pozdravne reči v.d. direktora Doma kulture, Novice Blažin, biografiju Đure Jakšića, kao i zanimljive priče iz života ovog umetnika kazivao je Aleksandar Baca Olćan, iz Srpske Crnje, stihove Đurinih pesama kazivali su Anica Garić, direktorka Kulturnog centra iz Srpske Crnje i paroh srpskocrnjanski Bojan Turo. U okviru programa bila su upriličena i otvaranja dve izložbe, reprodukcija slika Đure Jakšića i intarzija Ilije Mrkajlića. U programu je učestvovala i novobečejska tamburaška grupa ’’Obzorja’’ i vokalna solistkinja Sanja Milenković. Galerija ’’Selo’’ bila je popunjena do zadnjeg mesta, publika je uživala slušajući o životu i delu najvećeg stvaraoca srpskog romantizma, u njegovim stihovima, u muzici koju je izvodila grupa ’’Obzorja’’.
Biografija
Đura Jakšić (1832 - 1878) bio je srpski pesnik, slikar, pisac, dramaturg, boem i patriota.
Đura Jakšić najveći je liričar srpskog romantizma i jedan od najdarovitijih i najznačajnijih srpskih slikara 19. veka.
Rođen je 8. avgusta (27. jula po julijanskom kalendaru) 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu, u svešteničkoj porodici. Otac ga upisuje u trgovačku školu iz koje beži tri puta i na kraju upisuje nižu gimnaziju u Segedinu. Posle završene osnovne škole u Srpskoj Crnji i niže gimnazije u Segedinu (danas Mađarska), odlazi u Temišvar (danas Rumunija) da uči slikanje. Uoči revolucionarne 1848. godine bio je student umetničke akademije u Pešti, ali je zbog revolucionarnih događaja morao da je napusti. Vrativši se u rodni kraj produžio je da uči slikarstvo u Bečkereku kod Konstantina Danila čuvenog slikara tog doba, tražeći sopstveni umetnički izraz i produbljujući svoja znanja, između ostalog i nemačkog jezika.
U revoluciji od 1848—1849. iako šesnaestogodišnjak, učestvuje kao dobrovoljac. Kada se revolucija završila porazom, napisao je: „Ah, zašta ginusmo i stradasmo – a šta dobismo!” Ubrzo ga neimaština primorava da prihvati razne poslove. Tih godina često menja mesta boravka, odlazi u Beograd, ali se vrlo brzo upućuje u Beč da nastavi studije slikarstva. U Beču se kreće u umetničkim krugovima sa Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem. Njegovi poetski prvenci ugledali su svetlost dana u Serbskom letopisu 1853. godine. Besparica ga primorava da se vrati kući, ali ubrzo zatim odlazi na Akademiju finih umetnosti u Minhen. Krajem 1855. nastanio se u Kikindi i živeo od slikarstva. Piše i pesme i štampa ih u Sedmici pod pseudonimom Teorin. U Novi Sad prelazi 1856. godine, podstaknut povratkom prijatelja sa kojima je drugovao u Beču koji se okupljaju oko novosadskih listova Sedmica i Dnevnik. Po povratku sa slikarskih studija, živi u Banatu do 1856.
Od 1857. prelazi u Srbiju, gde ostaje sve do smrti. U Srbiji radi kao seoski učitelj (u Podgorcu, Sumrakovcu, Sabanti, Rači kod Kragujevca i Požarevcu, u kome se i oženio) i kao gimnazijski učitelj crtanja (u Kragujevcu, Beogradu i Jagodini). U to vreme boravi i u manastiru Vraćevšnica, gde crta nekoliko istorijskih portreta, koje poklanja manastiru.
Đura Jakšić je bio svestran umetnik i rodoljub: pesnik, pripovedač, dramski pisac i slikar. Ali i boem. Stvaralački i stradalački život tog obrazovanog i temperamentnog čoveka često se odvijao u boemskom ambijentu skadarlijskih kafana Tri šešira i Dva jelena. Boemska atmosfera bila je njegovo prirodno okruženje u kome je dobijao stvaralačku inspiraciju, izazivao divljenje i aplauze veselih gostiju i boemskih družbenika, ali i bes vlasti čijoj se surovosti i lakomosti rugao, originalno i starično.
Stalno je živeo u oskudici, i teško je izdržavao svoju brojnu porodicu. Pritisnut porodičnim obavezama i dugovima, sklon boemiji, bolestan, Đura Jakšić se potucao kroz život. Razočaran u ljude i život, nalazio je utehu u umetničkom stvaranju, pesničkom i slikarskom. Bio je nežan, iskren drug i bolećiv otac, ali u mračnim raspoloženjima razdražljiv i jedak. Njegova bolna i plahovita lirika veran je izraz njegove intimne ličnosti, tragične i boemske.
Oboleo od tuberkuloze, u dugovima, gonjen je i otpuštan (1871) iz državne službe. Uz pomoć Stojana Novakovića dobija posao u Državnoj štampariji 1872. godine. Smrt ga je zatekla na položaju korektora Državne štamparije u Beogradu 16. novembra 1878. godine (po julijanskom kalendaru). Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
izvor: novibecej.rs