Ovih dana u izdanju BKC-a je "izašla iz štampe" knjiga prozaida "Pariz u doba lišća koje pada" Olivere Stanisavljev.
Izvod iz recenzije Marije Tanackov:
Knjigu Olivere Stanisavljev „Pariz u doba lišća koje pada“ čine iskrene emotivne ispovesti dnevničkog karaktera, jedna vrsta poetskih beležaka pisanih i u prozi, i u stihu, koje odlikuje prisna komunikativnost i, stiče se utisak, beskrajna otvorenost prema konzumentima, čitaocima knjige. Njen stil karakteriše „emotivno žensko pismo“. Centralni tematski motiv ove knjige čini ljubav muškarca i žene, prikazana kroz unutrašnja previranja i traganja žene koja čeka ostvarenje željenog sna savršene ljubavi, kao cilja svoga života.
Ispovesti pisane „iz duše“, čini se bez zadrške i licemerja, pisane su kao pesme i kao prozni segmenti, pesme u prozi koje možemo nazvati prozaidama, po najnovijim tumačenjima nauke o književnosti. U takvoj mešavini književnih rodova i književnih vrsta sama forma po sebi nije primarna. Forma proizilazi iz same sadržine i samo je njen ram, ili okvir. Sadržaj tako gradi formu. Same prozaide karakterišu pesničke slike i česta upotreba čak i rime i drugih stilskih figura pa se one približavaju pesmama. Kao i u pesmama, u prozaidama postoji težnja, ne samo za iskazivanjem značenja, nego i težnja za zvučanjem književnog teksta, insistiranje na melodijskom zvučanju koje ponese autorku da niže pesničke slike koje imaju svoju muzičku liniju koja je „nosi“ i ima pesama u ovoj zbirci koje bi se mogle sjediniti s muzikom, može se na te tekstove lako komponovati muzika. Autorka ume uspešno da gradi metafore, poređenja, epitete, personifikacije, kontrast, kao stilsku figuru. Najbolja u kraćim pesmama, kao što je pesma „Godine“ i „Izlaz“ u kojoj se stihovi završavaju proznim zaključkom „Milost za izgovorene rečenice i tiho življenje do jasnog poimanja vrednosti moga bića i moga uma, paralelnih koloseka za odlazeće vozove“.
izvor: BKC