Foto: Torba učenika trećeg razreda sa flašicom vode: 5,1 kg
„Nismo ni razmišljali o tome dok je nismo stavili na vagu.“
Tako je za portal Webinfo počela priča roditelja jednog devetogodišnjaka iz Novog Bečeja, koji su želeli da provere koliko je teška školska torba njihovog deteta. Rezultat ih je, kako kažu, iznenadio – torba je pokazala 5,1 kilograma.
U njoj, objašnjavaju, nije bilo ničeg neuobičajenog: udžbenici, sveske, obična pernica i mala flašica vode od 0,33 litra. Oprema za fizičko vaspitanje nije bila unutra, već u posebnoj kesi.
Iako se o preteškim đačkim torbama govori godinama, roditelji često tek kada ih izmere shvate koliko tereta deca svakodnevno nose na leđima. Posebno u nižim razredima osnovne škole, gde među decom postoje velike razlike u visini i telesnoj građi.
Deca u trećem razredu osnovne škole najčešće imaju između 23 i 35 kilograma, mada ima i sitnije i krupnije dece. Upravo zbog toga isti teret ne predstavlja isto opterećenje za svako dete. Torba od 5,1 kilogram mnogo je veći napor za dete od 24 ili 25 kilograma nego za vršnjaka koji ima više od 35 kilograma, ali ni za težu decu takvo svakodnevno opterećenje nije zanemarljivo. Za dete od 35 kilograma, torba od 5,1 kilogram i dalje predstavlja više od 14 odsto telesne težine, odnosno samu gornju granicu koju stručnjaci najčešće smatraju prihvatljivom.
Prema preporukama lekara i zavoda za javno zdravlje, školska torba ne bi trebalo da prelazi između pet i 10 odsto telesne težine deteta, dok se kao gornja granica najčešće navodi oko 15 procenata. To znači da bi, recimo, dete teško 24 kilograma, prema tim preporukama, trebalo da nosi torbu tešku najviše oko dva i po do tri i po kilograma, pri čemu se tri i po kilograma smatraju krajnjom gornjom granicom. Čak i za dete teško 35 kilograma, torba od 5,1 kilogram nalazi se gotovo na samoj granici preporučenog opterećenja.
Međutim, praksa u školama često izgleda drugačije. Kada se saberu udžbenici, radne sveske, pribor, pernica i osnovne stvari koje dete nosi tokom dana, težina torbe lako prelazi četiri ili pet kilograma. U pojedinim sredinama, poput opštine Novi Bečej, dodatni problem predstavlja i voda za piće, pa deca, u skladu sa finansijskim mogućnostima, nose i flašice sa vodom.
Mnogi roditelji pokušavaju da deci olakšaju tako što im nose torbe do škole ili ih sačekaju nakon nastave, ali nemaju svi tu mogućnost. U brojnim porodicama oba roditelja rade, pa su deca već od nižih razreda prepuštena da sama svakodnevno nose teške torbe do škole i nazad.
Stručnjaci upozoravaju da dugotrajno nošenje preteških torbi može doprineti bolovima u leđima, ramenima i vratu, kao i nepravilnom držanju tela kod dece školskog uzrasta. Preporučuju se anatomski rančevi sa širokim naramenicama i pravilnim rasporedom težine, ali roditelji ukazuju i na to da su takvi modeli već dovoljno teški. Iako pružaju bolju podršku leđima, pojedini anatomski rančevi prazni teže blizu kilogram, pa ukupna težina torbe veoma brzo raste čim se dodaju udžbenici, sveske i pribor.
Tema težine đačkih torbi nije karakteristična samo za jednu školu ili jednu sredinu. Roditelji širom Srbije već godinama ukazuju da su torbe osnovaca često znatno teže od preporuka koje navode stručnjaci. Kao moguća rešenja godinama se pominju školski ormarići, mogućnost da deo udžbenika ostane u učionicama, lakši udžbenici i bolja organizacija rasporeda časova.
Takva praksa postojala je u pojedinim školama u većim gradovima, uključujući i uvođenje ormarića i duplih kompleta knjiga, ali se ni nakon godina upozorenja problem u većini škola u Srbiji nije trajno rešio. Tako roditelji širom Srbije i dalje iznova mere đačke torbe svoje dece — i neretko dolaze do istog zaključka: da su rančevi osnovaca mnogo teži nego što bi trebalo da budu.
